Senka Marić: Pisanje kao dugoročnije izmeštanje iz stvarnosti

Sa književnicom Senkom Marić razgovarali smo o romanu "Kintsugi tijela", životnim borbama, pisanju i književnom portalu koji uređuje. Regionalnu književnu nagradu „Meša Selimović“ dobili ste 2019. godine za roman „Kintsugi tijela“. Koliko pisanje u drugom licu autoru otežava ili olakšava rad na književnom delu? U ovom slučaju je svakako olakšavalo, jer se pokazalo kao najbolji način da se kaže ova priča. Omogućilo je nužnu objektivizaciju koja se kroz prvo lice nije mogla postići, jer je naracija uvučena u unutrašnji svijet glavne junakinje, a opšte je poznato da mi tom „ja“ koje govori najčešće i ne vjerujemo baš previše. U prvom licu, kako sam inicijalno krenula pisati ovaj roman, nedostajalo je uvjerljivosti, vuklo na patetiku. Nakon toga, pokušala sam pisati u trećem licu, ali ni to nije najbolje funkcionisalo. Bilo je previše izmaknuto, distancirano, i nisam mogla da postignem atmosferu koju sam željela. Drugo lice se pokazalo kao najidealniji način da se priča kaže, dovoljno unutra, i dovoljno vani. Junakinja se obraća sama sebi, ali jednako i čitateljima, te je to i svojevrstan poziv na identifikaciju, poistovjećivanje s junakinjom, i svime onim kroz šta ona prolazi. Činjenica je da je da živimo u društvu u kome su bolesti uglavnom tabu teme i ljudi o tome retko govore. Na koji način možemo promeniti tu svest? Mislim da je važno o takvim stvarima govoriti javno, kako u književnosti, tako i u svim drugim javnim prostorima. Ljudi se najviše plaše nepoznatog. Jednako, važno nam je misliti da se loše stvari ne mogu desiti nama, da se one uvijek događaju nekom drugom. Nažalost, to nije tako. Život se jednako sastoji i od dobrog i od lošeg. Ima tu i neke simpatičke magije, mišljenja da ako dopustimo svijest o lošem, ono ima put da uđe u naše živote. Želimo ne znati. Posljedično kada se suočimo s lošim stvarima, o njima znamo jako malo, opet dolazimo do tog momenta nepoznatog, i sve izgleda puno strašnije. U liječenju bolesti karcinoma jedna od stvari koje oduzimaju najviše energije je pronalaženje informacija o tome šta treba da radite, i kako da se nosite s bolešću. Činjenica da ljudi počnu da pomalo zaziru od vas, ili vas sažaljevaju, u cijeloj priči isto ne pomaže. Do sada ste objavili i tri zbirke poezije. Da li se više pronalazite u poeziji ili prozi? Možda je to najteže pitanje. Poeziju pišem cijeli život, od osme godine. Što naravno ne znači da je ona pretjerano dobra. U stvari vjerujem da bi bila bolja da sam je počela pisati kasnije. Mislim da danas još uvijek nosi u sebi reslove literarnih sekcija iz osnovne škole, određenu nesavremenost koju nisam u stanju osvijestiti u samom tekstu. Čini mi se da već godinu dana nisam napisala niti jednu pjesmu. I da je više nikada neću ni napisati. S tim da to ne mora ništa značiti, jer sam ovakve faze imala više puta u prošlosti. S druge strane, prozom sam se počela baviti puno kasnije, i zaljubila sam se u taj proces rada. Mislim da se radi o tome da je pjesma uglavnom trenutna, dok nas proza zaokupi na duže vrijeme, pogotovo kada je u pitanju roman, i na taj način omogućava dugoročnije izmještanje iz stvarnosti, što je za mene u suštini možda i osnovni motiv pisanja. Igra iz koje pobjegnem iz svega što jeste. Urednica ste portala Strane.ba na kom predstavljate književnike iz celog regiona.  Kada je nastala ta ideja i kako se portal razvijao do danas? Ideja je nastala prije šest godina, kao rezultat druženja nekoliko mostarskih književnika. Od tog vremena bilo je nekih promjena u redakciji i sada smo to Magdalena Blažević, Srđan Gavrilović i ja. Od samog početka smo željeli da publici predstavimo ono što smatramo relevantnim u književnosti koja se piše u regiji, bez obzira na raznovrsnost poetika. Jedini kriterij jeste kvaliteta samog teksta, naravno uz našu mogućnost da o tome prosudimo. Trudimo se da objavljujemo renomirane autore, kao i mlade, koji tek stupaju na književnu scenu. Vjerujem da smo za ovih šest godina uspjeli napraviti jednu lijepu i važnu priču. Sa samo devetnaest godina odselili ste se u London, gde ste živeli nekoliko godina. Koliko je taj period života uticao na Vas i Vaše stvaralaštvo? Vjerujem da su to bile moje formativne godine, u privatnom smislu. U Londonu sam bila sama, bez porodice i naučila sam se samostalnosti, naučila sam brinuti sama o sebi i nositi se s životnim problemima. Naučila sam također i da ne budem vezana za mjesto, tako da bih sada bez problema mogla živjeti bilo gdje. U smislu književnosti ne znam koliko je sve to utjecalo na mene. Sigurno jeste u odnosu na ono šta iz sebe unosim u književnost. U tom periodu nisam pisala nikako. Bilo je to malo blesavo s moje strane. Radilo se o tome da je sve što sam do tada pisala, ostalo u mojoj kući u Mostaru, i izgorjelo u ratu. Tako da sam ja upala u neku fazu kada sam mislila da je sve izgubljeno i da nikada više neću ni čitati ni pisati. Ne čitati sam izdržala možda nekih godinu dana, a pisati sam počela tek nakon pet godina. Ali ja zaista vjerujem da su takve pauze dobre. Šta nam možete otkriti o novom romanu koji treba izaći krajem ove godine? Nisam sigurna, iako sam tako najavila, da će izaći do kraja godine. Još uvijek radim na njemu. U jednom trenutku mi se činio završenim, a sada opet mislim da nije. Važno mi je da taj roman bude dobar, ne u smislu recepcije, nego da u njemu iznesem priču na način koji će obuhvatati sve ono što želim da kažem. Struktura je možda malo preambiciozno postavljena, i još uvijek tragam za načinom da se sve to uklopi kako treba. Partizanska knjiga će biti izdavač, i tamo imam urednike kojima vjerujem. Roman je porodična priča, o odnosu glavne junakinje i njene dvije nene, prepletenosti njihovih životnih priča. Kroz takvu postavku pokušavam da se bavim pitanjima romantične ljubavi, povjerenja, nemogućnosti da ikada do kraja znamo šta je istina. Opet je to jedna ženska priča, postavljena kroz sukobljene generacije. Koliko je po Vašem mišljenju jak uticaj književnosti na našim prostorima i može li ona danas doprineti stvaranju nekog boljeg sveta? Ne znam postoji li odgovor na to pitanje. Književnost ima svoju ulogu u stvarnosti, ali nažalost ne mislim da ona može dovesti do pretjerano velike promjene. Ne mislim da išta može dovesti do pretjerano velike promjene, ako uzmemo u obzir kako je svijet organizovan. Ali vjerujem da mogu postojati male promjene, sitni koraci, koji nas u konačnici možda i mogu dovesti do nečeg boljeg. U tom smislu književnost ispunjava svoju ulogu. Autor: Dragana Ilić

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now