Sanja Radulović: Pet pesama

POGODI ODAKLE ZOVEM

Svjedok sam da zidovi imaju loše pamćenje
(nisu me prepoznale oči stare knjige),
i dokaz da odsječeno uho plaši ljubavnike
(pijani simbolizam djeluje otriježnjujuće).
Drveni most između kore i smole 
(nepodnošljivo se lijepim za heroje).
Jaz sam između dvije glave sa istom adresom jastuka,
i ruka koja strpljivo čeka da joj glava da znak da bude ispružena.
Lampica sam crvena, upaljena i zelena pokvarena, treperava.
Koliko me voliš u semaforima?, pita me
dok mi glava luta po izlozima knjižara 
tražeći Rejmonda Karvera.
Svijet je obasjana dnevna soba jednog od samozvanih pisaca
koji ne voli da čita, kažem, plaši se mraka 
dok u dnu sobe vikom ućutkuje psa, umjesto bijesa.
Ja sam taj pas, pomiluj me!
Ja sam ta ruka, ne grizi je!
Ja sam svijeća u fioci dvije potisnute želje, upali je!
O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi,
pita nas naslov iz knjige.
Između korica i svijeta,
u izlogu grada s napadnim blještavilom,
modrica sjećanja, kao pasus iz lošeg trilera
treperi željom da se uprkos svemu volimo, 
između tebe i mene nešto sasvim naše skrilo se u sluh.
Budi moje uho, i ne pitaj odakle zovem. Od A do Života

U sljedećem životu
imaću ravnu kosu,
farbaću je u crveno i nosiću šiške,
udaću se iz ljubavi,
rodiću djecu prije tridesete,
živjeću na selu.
Imaću kuću i baštu,
tri mačke i jednog psa,
voziću kombi u koji ćemo moći stati svi
i neće biti važno da li smo sjedišta isprljali.
Hodaću bosa,
neću se brinuti o prehladi,
nosiću trapez pantalone i šešire,
piću vino isključivo iz vinske čaše,
naučiću da budem umjerena
u korištenju duvanskih proizvoda,
slušaću muziku, ješću prstima
neće mi biti važno da li sam boje odjeće uklopila.
Naučiću da govorim bar tri jezika,
neću brinuti o nebitnim stvarima,
niti čitati populističke knjige.
Imaću dovoljno polica za kratke priče,
spremaću večeru za prijatelje
koji neće pričati loše o meni čim izađu napolje,
smijaću se glasnije,
otići ću na sve kontinente,
plaćaću školovanje bar za jedno siromašno dijete,
iseliću riječ rat iz privatnog posjeda.
Ići ću često u pozorište,
sjediću pored rijeke i slušati šum vode,
naučiću da slikam, i zaboraviti da pišem pjesme.
O, kakav će to život biti! RUPE U TEKSTU

loše odluke padaju ko zrelo voće
iz izvrnutog rukava svakodnevice
ispadaju stvari
koje bih voljela da ne vidim
marširaju nedosljednosti
ljudi slave izmišljotine
priča o ljubavi
prodaje sve imperative
treba nečim opravdati
potrošene godine
bračne terapije
treba nekako objasniti
šta ostaje osim dosade
ako izbjegnemo moranje
zato valjda moramo da ne bismo
dokono visili na štriku života
zato nas zakače čvrsto
i drže u prividnom letu
u smjesi ljubavi i institucije
previše je teorije
bole me rupe u tekstu
neprevodive u praksu
zaboravljam da proslavim
tvoj džemper bačen na stolicu
dok slavimo velike datume
pune korpe, prazne zagrljaje
život pobjeđuju reklame TUĐI SVIJET vs NAŠA SOBA
(nažuljana pjesma) 

Svijet
(otrovan žurbom, 
otuđenošću i takmičenjem)
je livada
na kojoj sve rjeđe raste
djetelina sa četiri lista.
Naša soba je saksija
u kojoj život zalivamo
riječima protiv bolova, 
njihove sjenke
igraju poker sa zidovima.
Na balkonu vise obješena slova.
Soba miriše na čaj od đumbira.
Svijet smrdi na nove ratove.
Jednom smo umjesto pasoša
pokazali knjige.
Vezali su nam stopala.
Od tada, dižemo granice
(kao lijekove i opore začine)
na visoke police
da nam djeca
ne hodaju na rukama. ČEKANJE NOVOG KRUGA U  danima brzopoteznih poruka,
nedostatka živog razgovora,
iskrzanih odluka,
potrošenog povjerenja
propagandnog programa,
ispeglanih ćoškova radi postizanja utiska,
osmišljavanja opravdanja
za čekanje onih koji odavno ne dolaze,
prisluškivanja nepoželjnog poraza
koji vispreno vreba iz zasjede,
tuđih putovanja, dječjih radovanja
nosim sebe kao prtljag na leđima.
U danima predloženog oprosta,
suvišnih ukrasa, dugonogih govora i suprotnih laži,
potrebe za novim parom prijateljskog rukovanja,
za treskom po ramenima od kojeg se ozdravlja,
tjeskobe i nemira,
tereta neiskorištenih slova,
ispijenih pogleda i progutanih emocija,
osluškivanja strepnje i straha,
ljubavi koja neotpakovana čeka,
promrzlih misli koje nismo ugrijali
u tijesnom krevetu,
u preširokom gradu.
U danima iščekivanja
ispunjenja prošlogodišnjih želja,
pripreme spiska za nabavku namirnica
za svečani ispraćaj još jednog zemaljskog kruga,
obećanja ‒ biću dogodine bolja, 
napraviću duži sto, niže zidove
govoriću manje, slušaću više,
neću zaboraviti gladne i bezdomne.
U danima koji me zarobe, boliš me najviše 
jer oduvijek me plaši samoća namještene sreće. SANJA RADULOVIĆ, (1975, Tešanj, BiH) Piše i objavljuje kratku prozu, poeziju i haiku. Objavila je zbirke pjesama: „Lepet krila majke ptice“ (2015), „Prstohvat maslačka“ (2017), i zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama” (2018). Pjesme su joj prevođene na bugarski, makedonski, francuski, engleski i italijanski, kratke priče na albanski i makedonski, a haiku na engleski i slovenački jezik. Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi na relaciji Doboj-Beograd.

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now