Igor Štiks: Razgranata paranoja je simptom duboke nesigurnosti

Pisac, profesor i filozof Igor Štiks, čiji su romani “Dvorac u Romagni”, “Elijahova stolica” i “Rezalište” prevedeni na petnaest jezika, krajem prošle godine, objavio je novi roman ''W''. Za naš portal govori o uticaju pandemije na stvaralaštvo, dramskim tekstovima, nagradama i atmosferi u društvu. Na čemu trenutno radite? Kao i kod mnogih drugih, korona je zaustavila većinu projekata. Ipak, došlo je do preslagivanja tih istih projekata te fokusiranja na one koje ne želim ostvariti u samo deset dana ili deset mjeseci nego kroz deset  godina. Ovo vanredno stanje imalo je barem tu dobru komponentu, da se vrijeme na neki način odužilo, a rad postao manje opterećen rokovima, efikasnošću i produktivnošću. Korona nas je možda vratila onom važnom, temeljnom filozofskom pitanju: šta je dobar život? Za vrijeme policijskog sata čitao sam izvrsnu knjigu mog bliskog, na žalost sada pokojnog prijatelja, Ivana Vukovića Platon i Kant: saveti za dobar život (IK Zorana Stojanovića, 2016), koju vam svakako preporučujem. Koliko je piscu lakše ili teže da se snađe i pronađe inspiraciju u vremenu krize i izazova, koje nam je donela ova godina? Mislim da su svi zbunjeni, pa tako i pisci, ma što oni o tome govorili. Čujem da postoje pisci kojima se ništa nije promijenilo u životu. To su pretpostavljam oni buržuji među piscima, koji dolaze iz bogatih zemalja, gdje biti objavljen i relativno čitan autor donosi materijalnu sigurnost. Oni su, s koronom ili bez, nastavili svoje izolirane živote ionako udaljene od javnosti. Neki drugi, većina, koji se bore za preživljavanje, su izgubili i do tada nesigurna primanja, tako da sam uvjeren da im je puno teže i da žive i da rade. Ja sam jedan od onih pisaca, koji imaju i drugi posao. To je moj predavački i akademski angažman, koji mi osigurava nužne materijalne uvjete za život, a s druge strane mi omogućuje da nastavim kako svoj intelektualni tako i književni rad. Odnos akademskog i umjetničkog je donekle vidljiv u mojim romanima koji su često romani ideja u određenim historijskim okolnostima, odnosno priče koje u sebi imaju i istraživačku komponentu. To su romani koji su nastali nakon godina promišljanja i utvrđivanja činjenica koje su mi nužne kako bih mogao imaginirati. Fakcija vodi ka fikciji, a fiktivno produbljuje činjenično. Izjavili ste kako nas je kriza udarila, ali ne i opametila. Da li se to odnosi na ideju ugroženosti, koja je zastupljena na Balkanu i koliko pojedinci mogu nešto promeniti? Isprva se činilo da ćemo se možda prizvati pameti, odnosno da ovaj sistem u kojem smo živjeli, prvenstveno društveno-ekonomski sistem, ne može nastaviti dalje na isti način. Mnoge mjere koje su poduzete su govorile o jednoj novoj društveno-ekonomskoj paradigmi, koja će pokušati ublažiti efekte kapitalističkog sistema, a koji se pod udarom pandemije pokazao kao neodrživ. Međutim vrlo brzo, čim su se stvari donekle vratile u takozvanu normalu, opet vidimo da se ponavljaju obrasci ponašanja i djelovanja koji su bili karakteristični za period prije pandemije. Čini mi se da nismo ništa naučili. Na Balkanu je dovoljno da pročitate ili pogledate medije, pa da vam bude jasno da se nismo opametili i da nas se stalno vraća na načine razmišljanja i ponašanja koji dolaze iz mračnih devedesetih, kojih ne želim da se ovdje prisjećam. Na koji način pojednostavniti svet i izboriti se sa idejama koje su antinaučne, a kruže okolo? Vidite i sami da je to teško. Mi živimo u vremenima u kojima svatko ima individualnu istinu, pa se prema tome i nauka doživljava kao samo još jedno mišljenje. Donekle opravdana sumnja u ekspertsko znanje, sada je hipertrofirala u potpuno odbacivanje naučnih dokaza i u proliferaciju alternativnih pogleda na svijet, u kojima se čini da neke znanstveno-fantastične zamisli postaju okvir za razumijevanje života. Tako imate jako puno ljudi koji su uvjereni da sve ovo ima veze sa njima samima. Kao i sa željom da ih se, baš njih lično, "čipuje", i tako im se oduzme njihova sloboda i preuzme kontrola nad njihovim mislima. Isti ti ljudi o svemu tome u isto vrijeme raspravljanju na fejsbuku i društvenim mrežama koje su već uspješno monetizirale i njihove misli i njihove svjesne i nesvjesne žudnje. Bez obzira na apsurdnost, to su ipak ozbiljni fenomeni. Konačno, ta razgranata paranoja je samo simptom duboke nesigurnosti koju svi osjećamo u ovom vremenu, a što je pandemija samo razotkrila do kraja. Ipak se nadam da neki ljudi u toj paranoji neće otići do potpunog ludila, kao i da ćemo vratiti mogućnost produktivnog razgovora o svim ovim temama, a njega nema bez jasnog odnosa spram nekih temeljnih i znanstveno utvrđenih činjenica. Samo tako možemo napraviti racionalne okvire za ovaj život u ovom vremenu i ovim društvima i odbaciti kako političke manipulacije tako i opskurantizam. Prvi dramski tekst napisali ste za predstavu „Brašno u venama“. U januaru je ta predstava doživela jubilarno pedeseto izvođenje. Šta nam možete reći o značaju tog dela i šta simbolizuje sam naslov? Moju dramu „Brašno u venama“ je režirao Boris Liješević u Sarajevu i ona je već pet godina na domaćoj i regionalnoj sceni. Svaki put je imala, kako mi javljaju glumci, snažno katarzično djelovanje na okupljene, ma gdje da je izvođena. Zašto? Možda zato što se ta drama - kao i moj roman "Rezalište" - bavi time kako da se izborimo s prošlošću da bismo mogli dalje. To nas sve muči. To "brašno" u našim venama, koje nam ne da disati, koje nas muči, koje se stalno pojavljuje, koje nam zgrušava krv, a koje smo ili naslijedili ili nakupili kroz vlastiti život. Naravno, i ta drama a i sam roman, fokusiran i na "brašno u venama" i na fizičke ožiljke, pokazuju da, u skoro svim okolnostima, postoji sloboda za individualne odluke, djelovanjem ili nedjelovanjem, za što ćemo neminovno platiti cijenu. Roman „Elijahova stolica“ prošao je kroz nekoliko dramatizacija, kako bi se došlo do  predstave. Koliko je trajao taj proces i kakvi su Vaši utisci nakon svega? „Elijahova stolica“ je doživjela status kultne predstave u regiji zahvaljujući opet režiseru Borisu i nevjerovatnoj glumačkoj ekipi. Predstava je, nažalost, prirodno otišla s repertoara u trenutku kada nas je napustio veliki Đuza Stojiljković. Mnoge stvari su u pozorištu, kao i u životu aleatorne. Jer, čitav niz slučajnosti je doveo do toga da predstava nastane u tom obliku. Konačno, ta me je predstava vezala za Beograd, na opet neke čudnovate načine. Ono što ja pamtim kada se sjetim te predstave jesu neki od najljepših trenutaka koje pisac može doživjeti. Trenuci snažnog uzbuđenja, ushićenosti, suza i smijeha. Nadam se da će još biti takvih doživljaja, a do tada, ostaje mi da se s nostalgijom sjećam tih dana ponosa i slave. Onog što je ona značila meni i ljudima koji su imali privilegiju da je pogledaju. Prema Vašim rečima, proces nastanka romana „W“ trajao je od 2008. godine i zahtevao je mnogo istraživačkog rada. Kada je došao trenutak da zaustavite istraživanje i počnete da pišete roman? Kada je građa počela gušiti priču, tada je bilo jasno da se mora pisati roman. Priči sam morao pustiti da se izbori sa građom, koja ipak pokriva veliki vremenski period i događaje o kojima su napisane mnoge knjige, memoari i svjedočenja, o kojima donekle nešto znamo, ili mislimo da znamo. Zapravo, i to je jedna od poruka romana, toliko toga - toliko nadanja i toliko žrtvovanja, je ili zaboravljeno ili je nepoznato. Samim tim što sam ubacio svoje likove u realne događaje, bilo je potrebno istražiti kontekst. Ipak, roman je uvijek balans između informacija koje donosi svijet koji se rekonstituira unutar romana i konačno, priče koja mora biti ispričana i koja sažima sva ta, napominjem, stvarna iskustva. Zašto u romanima, tačnije u nekim delovima, nema prevoda? Hm, zanimljivo pitanje. Da li zato sto zamišljam nekog idealnog čitatelja, koji čita jezike koje i ja čitam i kojemu su oni podjednako važni? Naravno, prije svega, ovdje mislim na francuski, koji stvara puno problema ovih dana, bivajući jezik koji nestaje iz međunarodne upotrebe, osim tamo gdje se izrazito širi, a to je Afrika. Možda je to samo rezultat činjenice da ovaj roman, bez obzira što je ukorijenjen u našem području iz kojeg sve počinje i na kojem se sve završava, jeste sadržajno internacionalni roman, koji se zbiva od južnog Meksika, kontinentalne Evrope pa do obala Mediterana. Prolazeći preko ključnih mjesta revolucionarnih borbi kao sto su Pariz, Rim i Berlin, on se konačno vraća u Dalmaciju i u Sarajevo, gdje ćemo saznati sve tajne ove priče. Otuda i ta višejezičnost, koja itekako utječe na moj vlastiti književni i govorni jezik, koji predstavlja amalgam svih tih jezičkih iskustava. Za svoj književni i javni rad dobili ste brojna priznanja, kao i odlikovanje Vitez umetnosti i književnosti. Šta je po Vašem mišljenju doprinelo toj tituli? Često sam govorio  da pisci obično lažu ako kažu da im nagrade nisu važne. Ja sam možda imao tu sreću da su u određenim trenucima moja djela bila prepoznata kao vrijedna nagrađivanja, od mog prvog romana „Dvorac u Romanji“, koji je dobio nagradu za najbolju prvu knjigu u Hrvatskoj, do odlikovanja Francuske republike, koja se pomalo nezgrapno za naša vremena zove "Vitez umjetnosti  i književnosti". Ova „viteška titula“ jeste rezultat onoga što je u francuskoj kulturnoj tradiciji snažno prisutno, a to je spoj književnosti, umjetnosti i javnog djelovanja. U tom smislu ja ostajem, ne samo radi ovog odlikovanja, privržen davnim idealima te republike, sadržani u čuvenom mottu sloboda-jednakost-bratstvo koji smo pomalo zaboravili, a koji predstavlja sveto trojstvo moderne emancipacije. S' obzirom da se ove godine na političkoj sceni u Hrvatskoj dogodila jedna nova situacija, a to je da je “Zeleno-lijeva koalicija” na izborima ušla u parlament. Da li mislite da taj mali korak, nakon trideset godina konfuzije, može doprineti nekim promenama na bolje? Spomenuli ste pravu riječ “konfuzija”. Ideološka i politička konfuzija, koja traje već trideset godina i koja se namjerno i nimalno konfuzno stalno proizvodi, kako bismo ostali zbunjeni šta i kako raditi. U tom smislu, taj mali korak, da jedna lijevo-zelena, progresivna koalicija dobije 7 zastupnika u jednom parlamentu, jeste važan da bi se stvari na neki način razbistrile. Tu je ta lijeva korekcija nužna. Ako pratimo rad tih zastupnika i zastupnica, možemo vidjeti da su oni već postali korektiv uobičajnom načinu na koji politika funkcionira u Hrvatskoj i šire. Njihove pozicije i ciljevi svoje će plodno tlo, vjerujem, naći u ovom našem, XXI vijeku. Pitanje je samo da li smo spremni prigrliti novo stoljeće kao novu priliku. Autori: Dragana Ilić i Aleksandar Đoković

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now