Dušan Kostić: Niz Boku zagledan

Treba pred ovim morem otvoriti svu dušu svoju, jer od njega će nam biti samo dobro. Pored njega se kretala istorija, ljudska, uz njega zablistala, u njemu rađala; ono je uvijek značilo život, makar i gutalo u svome gnjevu mnoge. More pred Herceg-Novim, opet, to je najveća ljepota čitavog ovog kraja pod brdima i nema ničeg što bi mu moglo biti premac - čak i kad nam se učini pravo jezero da je. Jer pučina, ma koliko iskonsko-impozantna bila, ne može da iskaže svu njegovu stvarnu vrijednost, njegovo bogatstvo, njegovu suštinu; može samo da prepane uzburkanošću i uspava opštom monotonijom prostora za čijim se granicama žudi u neprestanoj zebnji i uz nejednaku sreću. Pa i ovdje bi, jamačno, more bez ostrva i školja i rtova bilo jednoliko prostranstvo vode; tek omeđeno kopnom ono dobija svoju veličinu i svoju dušu, postaje sagledivo, materijalizuje se. I kada se od kuća i granja ono i ne zapazi možda, uvijek će se osjetiti u svemu kao nezamjenljivo prisutno plavo biće. Tada ono zrači iz vazduha, iz kamena, iz bilja. Slutilo se ono dok sam prolazio lavirintom nekih kratkotrajnih uzanih ulica, tamo, u Matavuljevom Rozopeku; dok sam se verao ili spuštao skalinama između sitnih a ljupkih bašta i mnogog šiblja; dok sam, malko ošamućen od sunca, tromo gazio asfalt na drumu prema Savini. Tek bi bljesnulo ono pokatkad, kroz granje, kao plav iznenadan proplanak ili kao plavo poljanče neba. I nestalo, u maslinama. No to je bila njegova vedra igra, ono je i sebe samog započinjalo vedro; prvo je, ovuda, bio to samo blag i lirično-poetičan zaliv, a zatim - odmičući prema Lovćenu i onom jezivom kamenju - postepeno je gubio mekotu da se pretvori odjednom u pravi stravičan fjord. Tako je Herceg-Novi otpočinjao osmjehom, Kotor je završavao u kreščendu kamena, impozantnosti, strave. Kao da priroda hoće da namami plašljive i pripremi nezajažljive uživaoce njene; jer, do onog tjesnaca na Verigama jedna je intonacija svega - odande je sasvim druga; svečana i ozbiljna. Onamo se razmišlja o oblacima i uzvišenosti, o biti ili ne biti; ovamo o svakodnevnoj praktičnosti u životu, o ljubavi, o usponu; tvistira se i pjeva. Još će u ovom djelu Boke i biti sela i naselja visoko iznad mora, ali tamo, u onoj strogoj dvorani kamenoj, spuštene su uglavnom uz samu vodu pošto gore zaista nisu imala šta da traže niti da na čemu opstanu. I po tome je Boka nalik na norveške fjordove; sve je strmo, propeto dođavola, stiješnjeno, i sa životom svedenim samo na tananu crtu duž same vode. Gledo sam te sjeverne i divio im se, to je bilo nešto zbilja izuzetno od ljepote i ogromnosti, od neobične usamljenosti čitavih predjela dokle ti oko doseže. Nema sumnje, taj reljef je zadovoljavao silno - pred njim se ćutalo. Fjordovi su smjesta bivali gigantske provalije dugačke na stotine kilometara, gromade-bokovi vezivale su im nebo za olovno-sivu vodu, nepomičnu; i sve je to bilo strogo, uozbiljeno, bez osmjeha i kakvog mekog zvuka. Tutnjali su, mjesto toga, vodopadi: odjednom čitave rijeke. Zviždao lud opor vjetar nanoseći miris snjegova sa glečernih visina. Ali Boka? Ovo more pred Herceg-Novim? Bokeški fjord, doduše, ima od njihove surovosti i njihove stravičnosti, ali gotovo ničeg od njihove divlje usamljenosti od koje bi čovjek nalas mogao da zavapi. Osjetiš gore, na sjeveru, da si došao na sam kraj svijeta; ovdje si, u Boki, u samom predvorju njegovom... Odlomak iz knjige ''Impresije viđenja Herceg-Novog'' (Herceg-Novi 1976.) Rođen je u Peći. Detinjstvo je proveo u Plavu gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Beranama, a potom Filozofski fakultet u Beogradu. Još kao student, pre Drugog svetskog rata, pisao je revolucionarne pesme. Bio je urednik Radio Beograda, lista „Borba“, „Književnih novina“, časopisa „Mladost“, „Književnost“, „Savremenik“. Napisao je više zbirki pesama: „Pjesme“, „Zemlji voljenoj“, „Poema o gradu i ljubavi“, „Proljeće nad rovom“, „Govor zemlje i mreže“. Napisao je zatim više romana: „Gluva pećina“, „Sutjeska“, „Modro blago“ i „Gora koštanova“. Za svoj rad dobio je više nagrada, među kojima i nagradu Udruženja književnika Srbije za dečju poemu „Gradić Jelengaj“ i za zbirku pesama „Zov lišća“. Dobio je 1979. Zmajevu nagradu za delo „Postojbina masline“. Dobitnik je Oktobarske nagrade grada Herceg Novi.

Dušan Kostić: Niz Boku zagledan