Amira Medunjanin: Sevdah znači ljubav

Sa Amirom Medunjanin o sevdahu, turnejama i novom albumu Na sceni govorite jezikom, koji svi razumeju kroz jedan poseban muzički žanr sevdah. Šta je to jedinstveno što sevdah nosi u sebi, te čini da ga poštovaoci muzike trajno zavole? Sevdah znači ljubav. Sevdalinke su pjesme o ljubavi. Mislim da je suština što ljudi izuzetno vole poetiku u tradicionalnoj muzici. Pazite, te pjesme su nastajale kada je svijet izgledao potpuno drugačije. I sve priče koje su zabilježene u pjesmama su većinom temeljene na stvarnim događajima. Te pjesme su se prenosile s generacije na generaciju usmenim predanjem i tako je bilo i u mojoj porodici. Kada sam bila dijete, prve pjesme sam čula od svoje majke i tako sam Sevdah i upoznala. Znam da ovakva muzičko-poetska forma u 21. vijeku nije među popularnim muzičkim žanrovima, ali uvijek treba čovjeku prostora da malo odahne dušom. Znate, odrastala sam u vrijeme kada je tradicionalna muzika bila izuzetno popularna. Nekako je bilo normalno svima zaplakati bez ustezanja, kada čujete neke od interpretatora koji su izvodili te pjesme, shvatite da je to dovedeno skoro do savršenstva. I meni je još uvijek ta slika u glavi. I neće se ništa suštinski promijeniti u vremenu koje dolazi. Od 2003. godine sam u muzici i sreća je što postoji World Music muzički žanr koji je sigurno dao mnogim umjetnicima širom svijeta mogućnost da pokažu svoju tradiciju ili muziku koji su stvarali insprisani tradicionalnom muzikom. I da, sve je praktički dostupno i možete čuti i vidjeti umjetnike s raznih strana svijeta. Ima tu mnogo vrsnih muzičara i interesantno je vidjeti njihovo viđenje tradicionalne muzike. A publika u svijetu se vraća korijenima, to se da primjetiti. I vjerujem da je Sevdah za njih dovoljno zanimljiv. Iz iskustva znam da su mnogi ljudi nakon koncerata posjetili naše krajeve da se iz prve ruke upoznaju s našim načinom života, tradicijom i kulturom. I smatram da je to ustvari i primarni cilj. A Sevdah onako potiho ulazi u srca ljudi, bez obzira da li razumiju o čemu pjesme govore ili ne. Na 15. Međunarodnom festivalu gitare u Nikšiću, pevali ste pesme legendarnog kantautora Miladina Šobića. Koliko je bilo zahtevno ispuniti taj zadatak i kakve utiske nosite sa festivala? Da. Nažalost, zbog pandemije COVID-19 festival je održan online. I moram reći da je bilo izazovno sve snimati bez prisustva ljudi, naročito kada ste svjesni da ovakva vrsta muzike ne može bez interakcije između publike i muzičara na sceni. Znam da se moramo prilagoditi novonastaloj situaciji, ali teško je čovjeku da se navikne na koncerte bez publike. Na Guitar Festu u Nikšiću bila sam prije dvije godine. I to mi je bio prvi nastup u Nikšiću. I tada je bio težak zadatak. Ipak sam prvi put u gradu Miladina Šobića. I bilo je zaista predivno. Nekako se zatvorila jedna priča, a nova započela. Mislila sam da ćemo nastaviti druženje uživo i ove godine, ali bit će prilike. S njegovom muzikom družim se još od djetinjstva i te pjesme su postale klasici za jednu cijelu generaciju. Sjećam se da smo imali tematske derneke sa Šobićevom muzikom. Mi smo se lako mogli poistovjetiti s njegovim stihovima, a način na koji je izvodio pjesme je bio potpuno drugačiji od ostalih kantautora. A ja sam željela barem jednu pjesmu obraditi na koncertu. Srećom, tu je Boško Jović koji poznaje Šobićev opus i lakše je onda to i izvesti. “Od druga do druga” je jedna od nekoliko mojih omiljenih pjesama. I teško se opredijeliti koja mi je pjesma najdraža, jer odabir pjesme u određenom trenutku ovisi o raspoloženju. Nedavno ste objavili album „For Him And Her,“ na kom ste obradili odabrane pesme legendi narodne muzike Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić. Kako uspevate da sačuvate ’klasike’ narodne muzike, a ujedno da ih obogatite ličnim senzibilitetom? Kada govorimo o albumu «For Him and Her», ideja je bila prisutna već odavno. Moj prvi susret s njihovom muzikom je bio krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tada sam, kao dijete pokušavala pjevati pjesme, iako nisam znala dobro i govoriti. I prva Silvanina pjesma koju sam pjevušila je “Šta će mi život” koju je Toma napisao. Znate svaki put sam se obradovala kada je puste na radiju, a tek kasnije sam shvatila o čemu stihovi pjesme govore. I sada kada mislim o tome, naviru lijepa sjećanja na mnoge proživljene sretne trenutke. I to znači. Znači puno čovjeku. Mislim da se ne razlikujem puno od ljudi iz moje generacije koji su saživjeli s muzikom Tome i Silvane. Svaka pjesma u njihovom opusu ima mjesto u našim životima, barem je to kod mene slučaj. Za album sam odabrala 12 pjesama koje su to po važnosti i utjecaju na moj život. Mislim da nije važno o kojoj njihovoj pjesmi je riječ, sve su klasici kao što ste rekli. Samo je pitanje koje od tih pjesama su najviše blizu srca. A meni je važno bilo obraditi baš te pjesme. I važno mi je bilo gdje ih snimiti. Krenuli smo sa snimanjem u decembru u Big BlueSound studiju u Bostonu, potom smo nastavili u Beogradu i na kraju završili snimanje u Mostaru. Mislila sam snimati i na nekim drugim lokacijama, međutim zbog pandemije sve smo morali zaustaviti. Imala sam sreću što sam sarađivala sa izuzetnim umjetnicima: Bojan Zulfikarpašić na udaraljkama i moogu, Ismail Lumanovski na klarinetu, Shyrkhan Agabeyli na fretless basu, Mustafa Šantić na harmonici, Vladimir Ćuković na violini, Pantelis Stoikos na trubi i Predrag Vasić na gitari i mandolini. Pokušali smo dati svoje viđenje njihove muzike. A suštinski nismo željeli puno mjenjati u odnosu na originalne snimke. Samo uvodna i posljednja pjesma na albumu su snimljene sa malo intervencija. Mislim, ovim albumom željela sam da se svi podsjetimo impozantnog opusa dvoje izuzetnih umjetnika. Znate uložili su cijeli svoj život i srce i dušu u taj svijet muzike. A njihov utjecaj na muziku i ljude na ovim prostorima je nemjerljiv. E sad, ako možemo barem malo približiti njihovu muziku generacijama koje dolaze, mislim da ćemo biti veoma sretni. Kada poslušaju autentične snimke, vjerujem da će moći osjetiti ono što je i nama budilo svaki damar u tijelu. Nakon Makedonije i Hrvatske, nastavili ste turneju i u Srbiji. Kojim rečima biste opisali susret sa publikom nakon neočekivane pauze? Da. Kada razmišljate o svemu što se događa posljednjih mjeseci, jednostavno ne možete da vjerujete da se može desiti da cijeli svijet stane na neko vrijeme. Dug je bio period vakuuma, iako sam održavala koncerte viralno. Znate, s obzirom na situaciju tokom marta i aprila, svi smo počeli se prilagođavati novim uslovima u izolaciji i kako su polako počeli otvarati granice, trebalo je vremena vratiti se u “normalno” stanje. A nakon lockdowna prve koncerte održala sam u Ohridu i Bitoli. I zaista je bila prisutna velika trema. A koncerti su bili izuzetno emotivni. Svima nedostaje druženje s ljudima. I to se da primjetiti. U Hrvatskoj je bilo jednako emotivno. Mislim, znala sam da će biti teško održati koncerte, ali ne u toj mjeri. Trenutno sam u Kragujevcu i pripremam se za nastup na Arsenal festivalu i Vrnjačkoj Banji. Iskreno, radujem se svakom živom nastupu, jer zaista svaki doživljavam kao praznik. Amira, ako se usudimo da govorimo o planovima u budućnosti, šta biste voleli da ostvarite u godini koja predstoji? U junu mjesecu Croatia Records je objavio novi album «For Him and Her». Kako sam i rekla, planirala sam ga izdati krajem godine, ali zbog pandemije odlučila sam izdati album što prije. Tako da koncertna promocija albuma će sačekati. Iako smo planirali imati promociju na Banja Luka Festu u augustu mjesecu, međutim zbog epidemiološke situacije pomjeren je za juli mjesec naredne godine. Ali, ako bude situacija dozvoljavala planiram nastup u Beogradu početkom oktobra mjeseca, koji bi trebao biti predpremijera albuma. Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati. Također se pripremam za turneju u Nizozemskoj sa Cappella Amsterdam sastavom koji bi se trebao desiti u novembru. Nažalost, zbog pandemije koronavirusa, ove godine većina koncerata sa Jordi Savallom su otkazani. A prvi nastup sa Savalom je planiran za april naredne godine u Carnegie Hallu. Također, svi projekti koje sam započela su na čekanju, jer je nemoguće bilo što organizovati. S druge strane, ako epidemiološka slika bude bolja, možda nešto pokušam uraditi krajem ove i početkom naredne godine. Ali, to i nije toliko važno. Važno je biti odgovoran i paziti na svoje zdravlje i zdravlje drugih ljudi, sve dok ova pandemija traje. Autor: Dragana Ilić

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now