***
Ako navrate, onda, oko dva sata ujutro,
zatvore prozore, isključe grijanje, istovare
kamenje u mrak.
Ti ne ustaneš, nego iskočiš iz kreveta,
otvaraš prozore, pališ grijanje i lampu.
Oni, vješti hipnotizeri, začas te ubijede –
– vasiona je tijesna,
kao vuneni džemper opran u mašini na 40
stepeni.
Srce ti kao sitna ptica,
počne da udara glavom o rešetke kaveza.
Dokona gospoda,
nakon dobro obavljenog posla,
sjednu na tvoju postelju i pitaju smiju li
zapaliti cigaretu.
„Da, izvolite”, kažeš, i samo čekaš da
kresne šibica,
pa da im, makar za tren, vidiš lica u mraku.
***
Baš kad je ovako hladno i mračno
rado sjedim na balkonu,
zapalim cigaretu i zamislim,
ispred mene pukla avlija,
bašta mi zamrzla, čeka proljeće,
umjesto Nekara, u blizini teče Neretva,
a brda, što se naziru u tmini, grudi su Veleža.
Poškolovala sam kćeri,
sinove poženila,
muža sahranila,
ljubavnicima oprostila.
Stroga protestantska zvona,
zvone kao pravoslavna ili katolička,
a stub što svijetli u daljini, to mi je minaret.
I tako, na tom balkonu,
kao u nekoj barki što polako tone,
čekam.
***
Lijepa si dušo, kao japanska zastava,
kao gejše kad raspuste kose,
ponesu suncobran za šetnju na plaži,
obuku drvene nanule na bose noge,
i uče napamet stihove.
Ne poželi li svaki pjesnik,
da im se od njegovih riječi,
popne rumenilo u obraze?
Ljepota se, dušo, svuda mjeri trešnjama.
*Iz zbirke pesama Hajdelberg (Mali vrt, 2019.)
Silvana Marijanović rođena je u Mostaru, živela je u Kopenhagenu, Amsterdamu, Madridu, a trenutno živi i radi u Hajdelbergu. Objavljivala je kratke priče na nemačkom jeziku u časopisima Matriks i Antologiji Evropa (Andiamo Verlag, 2007) kao i poeziju u brojnim književnim časopisima sa prostora ex-Jugoslavije. „Hajdelberg” je njena prva zbirka poezije.