Sanja Radulović: Pet pesama







POGODI ODAKLE ZOVEM Svjedok sam da zidovi imaju loše pamćenje (nisu me prepoznale oči stare knjige), i dokaz da odsječeno uho plaši ljubavnike (pijani simbolizam djeluje otriježnjujuće). Drveni most između kore i smole  (nepodnošljivo se lijepim za heroje). Jaz sam između dvije glave sa istom adresom jastuka, i ruka koja strpljivo čeka da joj glava da znak da bude ispružena. Lampica sam crvena, upaljena i zelena pokvarena, treperava. Koliko me voliš u semaforima?, pita me dok mi glava luta po izlozima knjižara  tražeći Rejmonda Karvera. Svijet je obasjana dnevna soba jednog od samozvanih pisaca koji ne voli da čita, kažem, plaši se mraka  dok u dnu sobe vikom ućutkuje psa, umjesto bijesa. Ja sam taj pas, pomiluj me! Ja sam ta ruka, ne grizi je! Ja sam svijeća u fioci dvije potisnute želje, upali je! O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, pita nas naslov iz knjige. Između korica i svijeta, u izlogu grada s napadnim blještavilom, modrica sjećanja, kao pasus iz lošeg trilera treperi željom da se uprkos svemu volimo,  između tebe i mene nešto sasvim naše skrilo se u sluh. Budi moje uho, i ne pitaj odakle zovem.


Od A do Života U sljedećem životu imaću ravnu kosu, farbaću je u crveno i nosiću šiške, udaću se iz ljubavi, rodiću djecu prije tridesete, živjeću na selu. Imaću kuću i baštu, tri mačke i jednog psa, voziću kombi u koji ćemo moći stati svi i neće biti važno da li smo sjedišta isprljali. Hodaću bosa, neću se brinuti o prehladi, nosiću trapez pantalone i šešire, piću vino isključivo iz vinske čaše, naučiću da budem umjerena u korištenju duvanskih proizvoda, slušaću muziku, ješću prstima neće mi biti važno da li sam boje odjeće uklopila. Naučiću da govorim bar tri jezika, neću brinuti o nebitnim stvarima, niti čitati populističke knjige. Imaću dovoljno polica za kratke priče, spremaću večeru za prijatelje koji neće pričati loše o meni čim izađu napolje, smijaću se glasnije, otići ću na sve kontinente, plaćaću školovanje bar za jedno siromašno dijete, iseliću riječ rat iz privatnog posjeda. Ići ću često u pozorište, sjediću pored rijeke i slušati šum vode, naučiću da slikam, i zaboraviti da pišem pjesme. O, kakav će to život biti!



RUPE U TEKSTU loše odluke padaju ko zrelo voće iz izvrnutog rukava svakodnevice ispadaju stvari koje bih voljela da ne vidim marširaju nedosljednosti ljudi slave izmišljotine priča o ljubavi prodaje sve imperative treba nečim opravdati potrošene godine bračne terapije treba nekako objasniti šta ostaje osim dosade ako izbjegnemo moranje zato valjda moramo da ne bismo dokono visili na štriku života zato nas zakače čvrsto i drže u prividnom letu u smjesi ljubavi i institucije previše je teorije bole me rupe u tekstu neprevodive u praksu zaboravljam da proslavim tvoj džemper bačen na stolicu dok slavimo velike datume pune korpe, prazne zagrljaje život pobjeđuju reklame

TUĐI SVIJET vs NAŠA SOBA (nažuljana pjesma)  Svijet (otrovan žurbom,  otuđenošću i takmičenjem) je livada na kojoj sve rjeđe raste djetelina sa četiri lista. Naša soba je saksija u kojoj život zalivamo riječima protiv bolova,  njihove sjenke igraju poker sa zidovima. Na balkonu vise obješena slova. Soba miriše na čaj od đumbira. Svijet smrdi na nove ratove. Jednom smo umjesto pasoša pokazali knjige. Vezali su nam stopala. Od tada, dižemo granice (kao lijekove i opore začine) na visoke police da nam djeca ne hodaju na rukama.



ČEKANJE NOVOG KRUGA


U  danima brzopoteznih poruka, nedostatka živog razgovora, iskrzanih odluka, potrošenog povjerenja propagandnog programa, ispeglanih ćoškova radi postizanja utiska, osmišljavanja opravdanja za čekanje onih koji odavno ne dolaze, prisluškivanja nepoželjnog poraza koji vispreno vreba iz zasjede, tuđih putovanja, dječjih radovanja nosim sebe kao prtljag na leđima. U danima predloženog oprosta, suvišnih ukrasa, dugonogih govora i suprotnih laži, potrebe za novim parom prijateljskog rukovanja, za treskom po ramenima od kojeg se ozdravlja, tjeskobe i nemira, tereta neiskorištenih slova, ispijenih pogleda i progutanih emocija, osluškivanja strepnje i straha, ljubavi koja neotpakovana čeka, promrzlih misli koje nismo ugrijali u tijesnom krevetu, u preširokom gradu. U danima iščekivanja ispunjenja prošlogodišnjih želja, pripreme spiska za nabavku namirnica za svečani ispraćaj još jednog zemaljskog kruga, obećanja ‒ biću dogodine bolja,  napraviću duži sto, niže zidove govoriću manje, slušaću više, neću zaboraviti gladne i bezdomne. U danima koji me zarobe, boliš me najviše  jer oduvijek me plaši samoća namještene sreće. 



SANJA RADULOVIĆ, (1975, Tešanj, BiH)

Piše i objavljuje kratku prozu, poeziju i haiku. Objavila je zbirke pjesama: „Lepet krila majke ptice“ (2015), „Prstohvat maslačka“ (2017), i zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama” (2018). Pjesme su joj prevođene na bugarski, makedonski, francuski, engleski i italijanski, kratke priče na albanski i makedonski, a haiku na engleski i slovenački jezik. Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi na relaciji Doboj-Beograd.



This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now