Faruk Šehić: Knjige su trajnije od ljudi





Sa Farukom Šehićem o književnosti, strastima i našoj odgovornosti prema svetu





U Vašoj biografiji piše “Faruk Šehić, književnik i novinar”. Ako biste birali između ove dve uloge, koju biste pre izabrali i zbog čega?

Svakako je moj prvi i jedini izbor da sam pisac. Zapravo tu i nema izbora, jer sam počeo kao pisac a onda 2003. su me zvali u jedan magazin da pišem kolumnu i otad to i radim, jer mi to donosi stalan izvor novca, a od nečeg se moraju plaćati stanarina i računi. Mada, pisanje za novine ima i svojih čari jer volim pisati reportaže i novinske priče. Isto pozitivna stvar pisanja za novine je ta što ste stalno u kondiciji samo morate dobro paziti da ne pobrkate novinarstvo i književnost, neki to rade pa im je književnost osuđena na kratkotrajnost. To su dva različita diskursa. Novinarstvo je prolazno, jedino traje ako se ukoriče tekstovi u knjigu, ali prava književnost je nešto drugo, knjige su trajnije od ljudi.


Dobitnik ste nekoliko prestižnih nagrada za književnost, među kojima su regionalna nagrada “Meša Selimović”, kao i nagrade Evropske unije “EUPL 2013” za “Roman o Uni” i nagrada XXXI Premio Letterario Camaiore-Francesco Belluomini Premio Internazionale 2019. za knjigu "Ritorno alla natura". Šta Vama predstavljaju ova priznanja i koliko su uticala na Vaš književni rad?

Predstavljaju mi, valjda, neku potvrdu da je to što pišem kvalitetno. Predstavljaju i hranu spisateljskom egu, mada ako promislim svi ljudi vole biti nagrađeni za ono što rade. Nagrade su bitne, posebne ako su bogate onda vam omogućavaju život bez stresa, jer 90% života pisca se svodi na borbu za egzistenciju a ostatak je vrijeme za pisanje, ovo vrijedi za mene kao pisca.

Ne utiču nagrade na književni rad, na njih se ne smije misliti kada se piše knjiga. Pišeš za sebe i druge, obraćaš se svijetu putem svojih knjiga, to je tvoj vid komunukacije ili neslaganja sa svijetom. Nagrade su poželjni dodaci, ali može se i bez njih.


Pored romana i zbirki kratkih priča, objavili ste i nekoliko zbirki poezije. Koliko poezija danas ima uticaja na određene društvene promene i da li će poeziju svi pisati?

Nema nikakav uticaj, nekad je imala, sad nema. Mislim da se poezija izgubila u ovom novom digitalnom dobu. Nekad je ona bila izvor bunta i otpora u totalitarnim režimima koji su bili itekako plodno tlo za stvaranje vrhunskih metafora. Sada smo u drugom dobu, imate fake news, ništa nije stabilno, u civilizacijskoj smo regresiji, lopta je u silaznoj putanji, i šta tu poezija može da učini, skoro ništa. Ona daje nadu i utjehu ljudima koji u nju vjeruju, taj broj njenih poklonika nije malen ali brojevi su nebitni svakako. Ja duboko vjerujem da je poezija krajnji izraz ljudskog duha, njegov najveći izbačaj, i za muziku to isto mislim, ne potcjenjujući ostale umjetničke izričaje. Ne treba da poeziju svi pišu jer joj čine medvjeđu uslugu, što kaže SF pisac Theodore Sturgeon: “Devedeset i devet posto svega je čisto sranje pa i SF-a”. Isto vrijedi i za poeziju. Onih jedan posto je veliko kao kosmos.


Poslednjih godina sve je više mladih talentovanih pesnika i pisaca u regionu. Može li takva nova scena ili novi književni talas doprineti stvaranju nekog boljeg sveta i suživota?

Mogu sebe stvoriti boljim osobama, ljudima. A od toga nema većeg uspjeha.

Mogu li pisci ostati neutralni i staviti se iznad bitnih društveno-političkih tema i koja je zapravo njihova uloga danas?

Naša uloga je sasvim beznačajna ali to ne znači da od borbe treba odustati. Ne možeš se staviti iznad vremena I prostora u kojem živiš, to je nemoguće, niko ne živi izvan istorije. To samo naivci misle ako pjevaju o muzici božanskih sfera da su oni izvan društveno-političkog. Moja i tvoja odgovornost je da se suočavamo sa najtežim mogućim temama kao što su rat, genocid, ratni zločini, patrijarhat, mizoginija, rasizam, fašizam etc.


Vaša poslednja knjiga “Priče sa satnim mehanizmom” je zbirka priča kroz koje se provlači pojam sata i njegova simbolika. U kojoj meri su Vaše interesovanje i ljubav prema ručnim satovima uticali na ove priče i sam naslov knjige?

Uticali su, nije da nije. Jedno vrijeme sam bio opsjednut željom da postanem kolekcionar satova, ali to je skup sport, nije za pisca sa Balkana. I tako sam čitao jedan vrhunski esej Garyja Shteyngarta o satovima i razlozima zašto on voli satove, te zašto je kolekcionar. I on se sam u tom tekstu pita zašto voli satove a odgovor mu stalno izmiče dok se na kraju ne sjeti da je on ruski Jevrej koji je emigrirao sedamdesetih u SAD. I kaže da možda podsvejsno skuplja skupe satove jer ako dođe neki novi rat, neka velika kataklizma uvijek svoju slobodu možeš otkupiti jednim Rolex Explorerom, jer su to satovi koji nikad ne gube na vrijednosti, vrijednost im je vječna kategorija.


Naslov je originalno bio “Matrix u Beogradu” prema jednoj mojoj priči, ali mi je urednik rekao da nije dobar naslov pa sam onda kopao po arhivi i našao jedan svoj esej na engleskom u kojem spominjem da radim na rukopisu koji se zove “Clockwork Stories”, kada sam to preveo ispao je ovaj naslov. I on je dvostruk ali njegovo glavno značenje je satni mehanizam unutar eksplozivnih naprava (tzv. paklenih naprava) kakve su se nekad koristile u terorističkim napadima u prošlom vijeku.


Pored ribolova, koji Vam je velika strast, čime se još bavite u slobodno vreme?

Vozim brdsko biciklo. Volim se nekad popeti i na neku planinu. To je već i previše strasti za jedno ljudsko biće, jer i pisanje je strast koja počesto iscrpljuje, kao i svaka druga strast.

U jednom Vašem tekstu pod nazivom “Svi smo mi fašisti”, opisujete brutalno postupanje ovdašnjeg stanovništva prema migrantima. Da li smo ipak svi mi migranti?

Svi ljudi su bili migranti: i Isus i Mojsije i poslanik Muhamed. Ipak današnji vjernici mrze današnje ljude u pokretu iz čega zaključujem da nisu iskreni vjernici jer ne razumiju osnovne postulate religijâ u koje slijepo vjeruju na posve ograničen i idiotski način.





Autor: Aleksandar Đoković

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now