Dragan Markovina: Zdrav razum je još uvijek prisutan




Dragan Markovina, istoričar, publicista i pisac, autor brojnih tekstova, kolumni i značajnih književnih dela, dobitnik prestižnih književnih nagrada, za naš portal govori o festivalu, delima i kulturi sećanja.



Jedan ste od organizatora festivala "Korčula after Party", koji je ove godine, uprkos pandemiji, održan. Šta nam možete reći o ovogodišnjem programu i koliko se on razlikovao od prethodnih godina?


Ako smo se prve godine ipak pitali ima li smisla i hoće li imati odaziva to što naumili pokrenuti, a prošle godine strepili da ne doživimo kvalitativni pad, nakon ovogodišnjeg, trećeg KaP-a, održanog u gotovo nemogućim uvjetima i sumornoj godini, sigurni smo da je definitivno zaživio i srodio se s Korčulom, ali i s mnogim ljudima na ljevici. Od prve godine htjeli smo imati zanimljivije goste, otvarati aktualne teme ili one koje su svjesno potiskivane, ali i biti forum koji se bavi čitavim jugoslavenskim prostorom. K tome, trudili smo se i kroz rasprave i plovidbu po korčulanskom arhipelagu te druženja publike i gostiju ostvariti ono što su inicijatori izvorne Korčulanske ljetne škole nazvali dionizijskim socijalizmom. Ove godine smo se kroz tri tematska dana bavili destrukcijom antifašističke spomeničke baštine, pitanjem koje se odnosilo na to da li je svijet liberalne demokracije koji je pobijedio 1989. došao kraju te novim organizacijskim formama na regionalnoj ljevici, s naglaskom na Hrvatsku.


Dobitnik ste nagrade „ Mirko Kovač“ za knjigu "Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja". Koliko je ova nagrada imala uticaja na Vas i Vaš rad?


Iskreno govoreći kad su mi javili da sam je dobio mislio sam da me netko uhvatio u đir. Naravno da mi je puno značila, na svaki mogući način, posebno jer se radilo o nagradi za prvu knjigu do koje mi je i u sadržajnom smislu bilo stalo. Dodatno, formativne godine sam proveo čitajući Feral Tribune i s nestrpljenjem čekao Kovačeve eseje u svakom broju. Na koncu, ta je nagradila značila da ima smisla to što radim i dobro sam zapamtio neku vrstu apela iz obrazloženja, o tome da u budućem radu ne bi nikad smio u potpunosti napustiti marginu s koje sam došao.


Za esej “Je li moguće pomiriti antagonizirana društvena sjećanja?” iz knjige “Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava” dobili ste Nagradu “Zdravko Grebo”. Zbog čega je važna kultura sećanja i koliko se ona neguje danas?


Kultura sjećanja je važna ponajprije iz razloga što je kompletna paradigma vladajućih nacionalista okrenuta ka programiranju društvenog i povijesnog zaborava te falsificiranju prošlosti, a potom i zbog toga što nam je kolektivno iskustvo nakon devedesetih, iskustvo egzila, bilo izravnog ili unutrašnjeg u kojem je jedino što čovjeku preostaje, da ne bi poludio do kraja, pamćenje. Stoga je i ‘Libanon na Neretvi’ knjiga mog definitivnog povratka Mostaru, s ključnom idejom iz tog eseja da, nakon svega dugujemo jedni drugima iskreno priznanje da svi zajedno živimo na jednom malom prostoru, da drukčije gledamo na prošlost, da je dosta bilo sukoba, zločina i ratova i da je minimum za omogućavanje zajedničkog življenja u tome da jedni drugima priznamo pravo na vlastitu kulturu sjećanja.


Među mnogim imenima javnih ličnosti iz regiona, potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku, nalazi se i Vaše ime. Koliko je značajna sama ideja Deklaracije i na kakve je reakcije naišla do sada?


Ne samo Deklaracija o zajedničkom jeziku, nego i nedavna deklaracija ‘Odbranimo povijest’ bitne su iz razloga što je nakon tri desetljeća političkih nastojanja da nas se uvjeri u suprotno, čitav niz ozbiljnih ljudi svojim potpisom poručio da nacionalizam ne mora biti jedina opcija i da je zdrav razum još uvijek prisutan. Obje ove deklaracije su naravno dočekane na nož u većem dijelu mainstream javnosti, pri čemu je ova o jeziku s posebnom sladostrašću secirana u hrvatskim medijima, a njeni domaći potpisnici su bili izloženi javnom isljeđivanju. Čak se vadila i teška artiljerija u vidu optužbi za kršenje Ustava. Ukratko, deklaracija je postigla cilj ustvrdivši jednostavnu istinu kako govorimo zajedničkim jezikom, a ovdje je istina najsubverzivnija. Drugim riječima, srušen je jedan tabu, ali smo još uvijek daleko od toga da nas prestanu maltretirati s jezičnom politikom kao pokrićem za nasilje prema neistomišljenicima.


Zašto su Jugoslavija i jugoslovenstvo i u kojoj meri postale tabu teme na ovim prostorima?


Zato što je jedino što novi režimi i državotvorni projekti mogu ponuditi vlastitim građanima delegitimacija jugoslavenskog razdoblja i što im je to jedini ideološki nazivnik. Što su te vlade i društva neuspješnije na polju demografije, radničkih i socijalnih prava, kvalitete života i obrazovanja, zdravstvene zaštite, infrastrukture i urbanizma, tim su žešće usmjereni ka Jugoslaviji. Tim prije jer im je jasno, upravo iz vlastitog jugoslavenskog iskustva, da sve što izgleda vječno može nestati doslovno preko noći. Jugoslavija predstavlja najveći tabu u Hrvatskoj, zato jer se radi o izvorno hrvatskoj ideji koju su podržavali najtalentiraniji, a dodatno osnažili partizani, što automatski dovodi u pitanje mitološki narativ o tisućljetnom snu. No, ni ostale postjugoslavenske države ne zaostaju previše u odbijanju zajedničkog nasljeđa, natječući se u tvrdnjama o tome da je njihov narod najgore prošao u zajedničkoj državi. Iako, korištenjem jednostavnih demografskih podataka o rapidnom padu broju stanovnika u ovim zemljama od 1991. do danas, svatko tko je u stanju analitički razmisliti shvaća o čemu je riječ. No, ono što je u čitavoj priči novo jeste nova generacija ljudi u kulturi, humanistici i društvenim znanostima koja sve ove narative sustavno i suvislo dovodi u pitanje.


Kakva je uloga pisca danas i koje su to teme po Vama o kojima bi savremeni pisci trebalo da pišu?


Još je Krleža na ljubljanskim kongresu 1952. ispravno zaključio da pisci ne bi trebali imati utilitarnu ulogu u svom radu. Svaki čovjek piše o onome što ga se tiče i što najbolje poznaje, jednako kao što je nemoguće ne vidjeti njihov stav o društvu koje ih okružuje.


Nakon ovogodišnjih izbora održanih u RH, u parlament je po prvi put ušla zeleno-leva koalicija, koju pored ostalih čine i neka poznata imena iz sveta umetnosti i kulture. Kakav je Vaš utisak povodom toga i može li to osveženje doprineti nekoj promeni na bolje?


Prije svega iznimno sam sretan zbog tog rezultata, tim prije što je Nova ljevica u čijem sam osnivanju sudjelovao i bio joj prvi predsjednik postala parlamentarna stranka. Mislim da je, nakon što se takav prodor istinske ljevice još prije par godina dogodio u Sloveniji, iznimno važno da je do toga došlo u Hrvatskoj. S jedne strane jer je kompletan politički život bio usmjeren prema desnici, a nominalna ljevica nije imala konkurenciju s lijeva, pa je kompletno otklizala u centar i jer se već sada po radu u Saboru vidi da je ljevica konačno počela nametati teme i prestala biti reaktivna, što se vidi i u rastu podrške toj grupaciji. U konačnici, nije beznačajan ni utjecaj kojeg ovo iskustvo i rezultat može imati na slične grupacije i stranke u regiji.




Autor: Aleksandar Đoković



This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now