Andrijana Kos Lajtman: Pet pesama







FILM


Zagreb, početkom travnja 2020.

Beograd, početkom travnja 1972.

Grad u gradu, soba u sobi,

virus u virusu.

Tamo hodočasnik na povratku s hadža,

plikovi, krv i ludilo,

ovdje Wuhan, Italija, skijaši,

pribadače u plućima.

Stožeri na obje strane,

mjere i mjere koje se krše,

maske i zabravljena vrata.

Slijepilo, tamna soba u kojoj zaiskri šibica

kao stopalo đavola,

medicinska sestra koji se previja od bola.

Rekviziti tragedije, elegije i horora,

koktel užasa uz blagi začin hedonizma;

okužen „Mali princ“ spaljen na lomači,

dječak koji pred bolnicom viče „mama“.


Variolavera, variolavera,

kako lijepo ime imaš.

Variolavera, jezik mi se kovrča

dok te izgovaram,

ti crna

virusna

princezo.


Ponedjeljak popodne, sunce otječe u sobu

kao što mrak otječe u kinodvorane.

Pred ekranom nas je troje,

bijelo klupko spava između nas.

Noge su mi hladne pa ih uzmeš u krilo,

dok dišem plitko i opipavam lice

prstima koprive.



USKRS


Otvorim prozor i pustim sunce:

netko je danas isključio zvuk.

Doručkujemo u pidžami,

salvete se žute na stolu

kao ptići iz pogrešnog gnijezda.

Kasnije pričam o poeziji

koju čitam u rukopisu.

Zamoliš da čuješ glasno,

no glas se slomi, pukne slamka;

uhvati je ptić sa stola,

poleti kroz prozor.


Posramljena nasred sobe,

gledam za njim:

tišina i sunce su jedno.



ŠUMA


Ulazimo joj u trbuh, gledam gore.

Gledam gore, jer raste iz neba.

Iz neba joj niče kosa, noge i ruke.

Noge i ruke, škakljaju mi ruke, dodiruju uši.

Uši čuju kako diše.

Kako diše, tako joj rastu uši.

Uši šume šume,

dok klizimo u njih niz sjenu.

Niz sjenu i pored sunca

niz jezik joj padamo u jezik.

Jezik se trese, šuma se smije.

Smije se jer sluti

da više neće biti ista.



SMRT


Doleti kroz prozor ponekad

kao koštica pljucnuta iz dječačkih usta.

Pa pogodi u oko, porodi nečujan krik

kao malu mokru pticu

otjeranu iz gnijezda.


I.

Bio je poznanik, poligon za razgovor,

godinama starosti između tebe i mene.

Pa se prestao javljati,

pa smo mu pisali,

pa je rekao da je u bolnici,

pa smo pročitali da ga nema.

A samo je jednom kišilo između

i mačići začeti zimus još se nisu izlegli.


II.

Vijest o tetkinoj smrti stigla je na uskrsnu subotu

taman kada smo u maloj Dioni na Trgu

stiskali dezinfekcijski sapun postavljen kraj blagajne.

Glas ti je bio miran i nisam mogla pogoditi

s kime i o čemu pričaš.

Naprtili smo potom

svatko po jednu platnenu vreću

i uputili se preko beztramvajske Ilice.

Vjetar je ljuljao žute trake povezane oko pločnika,

iznad smeđih zgrada netko je žvakao nebo

pa ga puštao da u vrpcama pada

po nepotrebnim tračnicama.

Tetkin sprovod, pričaš mi,

prošao je kao komorni komad

za malu vrapčju obitelj:

nekoliko pari očiju, povezi preko kljuna,

i godinama taložen kruh

zagvaljen u ustima.


Doleti kroz prozor ponekad

kao koštica pljucnuta iz dječačkih usta.

Otkrhe laticu oblaka, ošine goluba pred kućom,

pokupi nečiji histeričan smijeh,

iscijedi miris iz bazge.

Pa pogodi u oko, padne pred noge.



AUTOBUS


Navikli smo na njih, kao što se navikne na krošnju

ili vrapca u krošnji.

Plava gusjenica zaustavi se pod prozorom,

izbaci pokoje užurbano tijelo i krene dalje.

I svakih 15 minuta tako: dan je okrugli trbuh sata,

netko ga reže na kriške,

potom zatvorenih očiju guta zalogaje.

Rez po rez.

Plave gusjenice odlaze u plavu maglu.


I onda je odjednom stalo.

Iz spavaće sobe vidim bor, iza bora lipu,

i praznu stanicu ispred lipe.

Vrijeme je bunar kojem ne vidim dno.

Ulica je mrtva zmija koja zgažena

čeka.

Tvoje oči rijetko razmaknu svjetlo:

nije lako raskriliti neraskriljeno.


Ponekad su dani, ponekad samo sati,

kada kapke pretvaram u harmoniku,

presavijam lepezu u nabore,

slažem vidike.

Stepenice po kojima hodam, dok čekam.


A onda se gmizavo tijelo

opet zaustavi pred prozorom

i gusjenice izmile iz sna.

Stvarnost se rastvori u dlanu

kao glineni vrč.


(iz rukopisne zbirke Zarazna zona)



Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) vanredna je profesorka na Učiteljskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu, gde je nosilac različitih kolegija iz hrvatske i svetske književnosti. Njena naučna interesovanja najviše su usmerena ka savremenoj književnosti. Objavila je pedesetak naučnih radova u domaćim i stranim publikacijama kao i dve naučne knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autor je pesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad Čakovec, 2008.), Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., nagrada „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) kao i Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019., finale nagrade „Fran Galović“). Pesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik i objavljivane u brojnim domaćim i stranim časopisima.

Povremeno se bavi književnom kritikom, kao i filmom. Autor je dokumentarno-eksperimentalnih filmova (suautorstvo s Damirom Radićem) Tihi rubovi (2019) i Dan antifašizma (2019).

Član je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljka književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odseku u Čakovcu.


This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now